Bice bolje netko vice

da, jasno je meni da ona ne zeli biti sa mnom ali moras to pogledati i iz drugog ugla. Sta ako meni vise znaci ta neka nada (koja mozda i nema neke realne osnove, a mozda i ima) da budemo ja i ona opet nesto nego neka situacija izmedju mene i nekoga koga ja ne zelim nego da ta druga bude samo zamjena za nekoga. Za nju. Pa ja ne zelim zamjenu. Znam da opet filozofiram, ali ja neci isprobavati i lijeciti se i onda n a kraju zavrsiti ovako ili onako. Ja zelim biti s njom. A to nema veze s nicim drugim, tj. sa ni jednom drugom.

Pa znam ja da kukam stalno, da zvucim jadno. Ali pogledajte to i iz druge perspektive. Vi samo gledate na to da sam ja tuzan, jadan, a trebali bi pogledati i na to da je ona mozda i vrijedna toga, da ja nisam takav zbog bilo koga. Da je taj netko onda ipak poseban.
Lako je pametovati nekome, i ja to volim raditi. Ali nije uvijek sve tako jednostavno. Mozda se iza toga svega krije nesto drugo. Mozda je iza toga neka varka.
Mozda je iza toga svega ipak ljubav. I tko ima pravo tu ljubav nekome oduzimati?!
Mozda bih si mogao zamisliti i da ... ne znam sto. Ali necu! Pa zasto i bi? Najljepse trenutke sam proveo sa njom! Najgore trenutke sam proveo sa njom, tj. ona je bila uz mene!
I to mi nitko ne moze oduzeti! I puo sam razmiljao da li je sve sad ovako sto ja sad osjecam zbog toga. Ali nije. To je zbog mene i nje!
Ljubav bi trebal biti dvosmjerna ulica. Mozda sam ja uletio u jednosmjernu. Ali jebi ga.
Culi smo se neki dan. Zapravo culi smo se par puta. Nakon prvog razgovora shvatila je da nesto nije u redu. Pa se mi je opet javila. Sta mi je?!
Lagao sam joj, zapravo nisam joj lagao, nego sam joj rekao neke dodatne razloge zbog kojih sam ovako lose. Ali stvarno nema smisla da se i ona izbedira.

Ma dosta za danas. Na winampu opet iste stvari vrtim...
Cesto se ponavljam, pa nema veze. U zivotu je zapravo samo nekoliko pravih osjecaja a ostalo je samo neko popunjavanje rupa. Zato i ja ovako....
Sve je isto a ipak...


Ne trebas mi nista reci
svoju proslost, svoje ime
ako ce ti biti lakse
zagrli me, zagrli me

Uzecu te u narucje
da te cuvam usred zime
grijace te moje tijelo
zagrli me, zagrli me

Zagrli me oko vrata
oluja se dize
ne moze ti vjetar nista
ako pridjes blize
ako pridjes blize

Ukrao bih srecu za nas
kupio bih, nemam cime
jedino si moje blago
zagrli me, zagrli me

Ne trebaju tebi draga
ove pjesme, ove rime
najvise je sto se moze
zagrli me, zagrli me

opet duga pauza.

ali jednim dijelom zbog toga jer me net jos ne radi kako treba a drugim zato jer i nisam bas raspolozen. Zapravo osjecam se gore nego ikad. Nekako nevidim nikakvog svijetla ispred sebe. Kao da idem u sve dublji mrak. Da. jos uvijek mi je ona na pameti. I to stalno. Pa svakodnevno mi se dogadjaju neka nova sranja i novi problemi u zivotu. I to ne neki maleni, cini mi se da ce mi se svakim novim jutrom kojim se probudim doci neko jos vece sranje i da tome nema kraja. Ali mene najvise muci ona. Jucer mi objave takvu vijest da bi me vjerojatno morala sokirati ili rasplakati... ali ne... meni opet ona na pameti... pa tko je tu lud... vjerojatno ipak ja.
Sutra opet novi usrani dan. Prvo cu se smrzavati na poslu, pa onda idem na groblje posto se priblizavaju Svi Sveti a poslije toga posjet u bolnicu. Ne znam sto je veselije od toga. Samo jebeno veselje me ceka...
I onda se ljudi cude kad odem negdje na planinu. I ovaj vikend cu ako ce sve biti po planu, iako sumnjam da ce biti. Jer su neke naznake da cu trebati raditi u subotu pa onda n ista od mog boravka na planini od petka do nedjelje. Planirao sam ici na velebit. Na Sveto brdo, Vaganski Vrh i jos malo tamo kruziti tim dijelom.
Vidjet cu. Ne znam ako cu kod kuce izdrzati. Jer ipak kad sam ovdje, onda nisam tu. Onda sam...Ma znate vec...A sta cete kad sam glup. Kad sam jadan. Idem sad...


zazelio sam da se stvoris
s moje lijeve strane
kao sjenka sa zvonika
oko podneva
pa da zracis dobrotom
dok se smijes grohotom
i istices vitak stas
tvoje tijelo je bajka
tvoje ruke su majka
eto takvu te znam

dugo nisam pisao, nije mi radio net.

Ne znam sta nije bilo u redu. Ali nisam imao ni previse vremena, nekako mi je vrijeme bilo prelijepo da bih bio sobi. A trebao sam malo i bicikla isprobati, pa sam tako u petak napravio prvu pravu biciklijau s novim biciklom. Naravno da smo otisli u Sloveniju,pa sam onako usput kupio jos neke sitnice za njega, dodatnu opremu... A u nedjelju sam opet bio na planinarenju, opet u Sloveniji, opet u Logarskoj. Ali ovaj put na Turskoj Gori. Bio sam tamo jednaput prije dvije godine i kad smo isli kroz Turski Zleb tamo je bio snijeg pa smo ga probijali s cepinom i derezama i nisam znao kako to izgleda po suhom. Mogu reci da je jos zanimljivije kad je suho. Super je. Cijelo vrijeme si na klinovima pa visis po sajlama. Super je. Obozavam to skakutanje po stijenama. VRijeme je opet bilo odlicno, barem s strane Logarske. Kad smo dosli na vrh krenuli smo na drugu stranu preko Kotlica do Kamniskog Sedla. I prvi puta sam isao tim putem ali nekako ga se bas i nisam sjecao pa zapravo nisam ni znao kako to izgleda. I tu ima dosta spustanja i penjanja po klinovima ta ko da mogu reci da ni silazak nije los, zapravo jako je dobar. Jedino sto smo cijeo vrijeme bili u gustoj magli sto malo kvari dojam, ali ukupno ipak jos jedan prelijepi izlet.

Osim tih mojih aktivnosti sve ostal je po starom. Jos uvijek su mi misli tamo negdkje, negdje dalkeo... Ne toliko daleko po udlajenosti koliko ja mislim da je...

a naslov... mozda nema veze s postom, mozda nema veze s nicim... ali ima veze sa mnom... a ostalo nije bitno.

lijep dan, proveo sam ga s prijateljima

stomak vuce u tudjinu
oko gleda u daljinu
i samoca kad me mlavi
rijeka suza dusu plavi
kad se covjek opet rodi
sta bi od sebe da stvori


kad covjeku neki trenuci postaju prioritet u zivotu?
Ne znam. Ali znam da mi je vazno da sam samo sudjelovao u nekim minutama koje su oblikovali ljudi s kojima sam okruzen. Malo prije sam se vratio kuci i ljudi su radili neke popise, zapravo izbacivali su ljude s popisa,. Mozda i zato jer sam bio prisutan ali nekako mi se nije ucinilo kao da se i mene zeli izbaciti. Puno ljudi, malo pravih emocija.
Oduvijek sam mislio da ako ides nekakvom svojom crtom u zivotu sve dodje na svoje. Danas je prvi puta da sam i dobio potvrdu za to. A losa stvar je da sam cijelo vrijeme mislio na to da cu te trenutke podijeliti s....
Sta ako bih zivio u nekom svom svijetu? Da li bih mogao opstati? Kao ovo danasnje vrijeme je liberalno. Velika tolerancija. Ali ne. Na kraju sve ipak dodje da se sve zakljucuje po nekim predrasudama, po nekim kriterijima koje odredjuju oni koji to mogu. Oni koji nemaju vlastito Ja. Ja imam svoje vlastito ja. Mozda neki ne misle tako al barem ja znam da sam to svoje Ja poklonio nekome kome ja hocu, da uvijek mogu racunati da ce mi se vratiti.Kao nesretran sam ali... Da li je bolje stvarna nesreca ili lazna sreca...
Sve sto je lazno puknut ce, prije ili kasnije...
A ovo moje...
Ma idem spavat, kazu da je jutro pametnije od veceri.
Bas me zanima tko je to rekao...

Pitao sam se prije koja je najljepsa ljubavna pjesma ikada napisana. Ne znam kako se nisam sjetio Zorana Predina i njegove Pridi k meni

Pridi K Meni

To je zgodba o sreči,
ki jo iščemo vsi.
Nekdo je ne da in ne vzame,
zato je nikdar ne dobi.
Mlad fant se zaljubi
v poročeno gospo
in tisto poletje sanjari,
kako ji bo zašepetal na uho:

"Pridi k meni, rad bi te imel,
rad bi te poljubil in objel!"

Rad bi se zbujal z njo.
Bil bi njena spalna srajca,
njena vroča sapa, njen parfum.
Ljubil bi se z njo na mizi.
Rad bi ji namilil prsi.
Bil bi voda, ki jo boža.
Bil bi, če bi upal,
če se ne bi bal.

"Pridi k meni, rad bi te imel,
rad bi te poljubil in objel!"

Spet jo je srečal,
svojo krasno gospo.
Čez trideset let je v parku učila
svoje vnuke voziti kolo.
Obema je glasno zaigralo srce.
Adijo v naslednjem življenju!
Nekega lepega dne.

Rad bi se zbujal z njo.
Bil bi njena spalna srajca,
njena vroča sapa, njen parfum.
Ljubil bi se z njo na mizi.
Rad bi ji namilil prsi.
Bil bi voda, ki jo boža.
Bil bi, če bi upal,
če se ne bi bal.

"Pridi k meni, rad bi te imel,
rad bi te poljubil in objel!"

Malo prije sam se cuo s njom pa sam se zato sjetio ove pjesme...

konacno sam se odmorio. Fizicki sam se umorio ali psihicki odmorio. Nekako mi se cini da je ovo bolja kombinacija. Cijeli vikend sam bio u Logarskoj. U svakom trenutku bilo kuda da se okrenes vidis nesto lijepo. Sve oko tebe je prekrasno. Istina moglo bi biti jos lijepse ali, sta mogu...
Ali da se vratim na izlet. Ujutro stigli u Logarsku. VEc od jutra sve izgleda onako, znate vec, prekrasno... Suncem obasjani kameniti vrhunci koji okruzuju zelenu dolinu.



Parkirali kod Doma Planincev i krenuli prema Koci na Klemencni Jami. Put cijelo vrijeme ide kroz sumu pa je i lakse hodati nego po suncu. Nakon kratkog odmora kod Koce krenuli prema prvom pravom cilju. Ojstrica 2350 m. Vecina skupine isla preko Skarja, zahtjevnom putu na vrh, dok se nas petorica odlucila po malo zanimljivijem i tezem putu, preko Kopinskove Poti. Preko Skarja sam vec jedanput bio pa ajde da vidim sta je ovo za put. Moram priznati da sam ocekivao nesto teze dijelove, ali ipak je bilo lijepo opet biti na stijeni, dio tih mocnih gromada. Nakon malo suncanja na vrhu silazak na drugi stranu, do Kocbekovog doma na Korosici. Opustanje uz obavezni Zlatorog i odlican ricet.
A u domu vise Hrvata nego slovenaca, tko bi rekao. Bilo je vise skupina Hrvata, neki koji su planinarili, par skupina penjaca i na kraju se po cijelom domu pricalo hrvatski.
Drugo jutro cilj nam je bio Plannjava, nesto visa od Ojstrice. Put nije nesto previse tehnicki zahtjevan, samo hodanje , nista strasno. E tamo vec nije bilo toplo, vjetar nas je natjerao da obucemo jakne, rukavice i kape. Zbog toga se i nismo zadrzavali duze na vrhu nego krenuli prema Kamniskom sedlu i tamosnjoj Koci. Kratka okrepa u Koci na Kamniskom sedlu i nastavak prema Okreslju. Tamo u Friscahaufovom Domu smo se ipak malo duze zadrzali jer je glad ucinila svoje. Preostajao nam je jos kraci spust preko izvora Savinje i kraj Slapa Rinka do parkinga u samoj Logarskoj. Puno znaci da nam je stalno vrijeme bilo naklonjeno pa je i sami izlet bio puno lijepsi, Za mene bi bio i puno lijepsi da je...

Lijepo je biti u raju, ali ipak pravi raj bi bio da nisam bio tamo sam. Nego, znate vec. Kad smo zajedno bili na isto tako dvodnevnom izletu u Alpama cijeli prvi dan kad smo bili na planini nam je kisa padala. Bilo je tmurno vrijeme ali ja sam ipak bio u raju. Zato jer sam bio s njom...


ponekad zazelim da te vidim
bar na tren
makar i u gomili
i da te sacekujem u osam

pogledaj dan i noc
skoro da se stapaju
uzajemno varaju
ko da njih sacekuje u osam

ovo mi je najduzi period izmedju postova od kad sam poceo pisati blog. Ali to je zato jer sam dosao u onaj nekimoj normalan ritam. Aktivan. I radio sam dosta pa sam stalno umoran ali bio sam prije 2 dana u Zg. Isao sam na kontrolu kod lijecnika. Kao sto sam i mislio, tj. znao sve je u redu jer sam pretrage napravio ovdje kod kuce pa sam citajuci rezultate i sam zakljucio ono sto su mi lijcnici potvrdili. Istina, nije jos sve gotovo, jos jedno duze vrijeme cu biti pod paskom lijecnika jer bi se moglo jos svasta zakomlicirati ali sta sad mogu...
A jucer sam konacno dovezao bicikl kuci. Sad mi je jos bolji i lijepsi nego prije kad sam ga odabirao... Nadam se da ce vrijeme dozvoliti neke voznje ovu sezonu. Mislim prave voznje. Sutra, tj. nocas idem u Logarsku, na dvodnevno planinarenje. Mislim da ce biti lijepo, zapravo znam da ce biti lijepo, prekrasno. Sad jos slijedi pakiranje. Mrzim taj dio. A raspakiravanje mrzim jos vise. Precesto to radim pa mi ide na zivce. Ali opet kad se sjeim kamo idem ipak je lakse. Nekoliko me ljudi pitalo zbog cega uopce idem na planine, zbog cega putujem, kako mi se uopce da ici. I nikome nisam znao objasniti. Zapravo prvo sam mislio da je ne znam objasniti, ali sam onda shvatio da oni ne mogu i ne znaju shvatiti.
Jedva cekam sutra. Vec je vrijeme da mi se dusa malo odmori, jer jos uvijek boli...
Sutra slijedi uzivanje, ali koliko bih sad trebao uzivati da se izjednaci i ponisti ova tuga, ovo razocaranje zivotom u kom sam stalno. Osamnaest karatno razocaranje...


Da. Kad sam bio u Zagrebunasao sam se i s njom. Lijepo smo se druzili nekoliko sati sve dok ja nisam trebao krenuti natrag. Sad sam siguran. Jos uvijek je volim. Nisam joj to ovaj put rekao. Milsim da niti necu vise nikad. Uvijek kad s njom vodim te "ozbiljne " razgovore i nju oneraspolozim. A to necu. Nema smisla to. Dovoljno je da je meni tesko, ne trebam jos i njuu muciti s tim. Tko zna mozda ce me i proci. Ali izgleda da ja ne zelim da me prodje...



putuj kroz zivot s velikom glavom
zivot obicnog tempa
i osamnaest karatnog razocarenja

kisa, kisa...
nista od mog bicikla danas. ne dozvoljava nebo. Valjda ce biti bolje preko tjedna da jedan dan poslije posla odem po njega. Tako da na kraju ispada jos jedan miran vikend. Ali konacno me poceo slamati umor koji se nakuplja u meni mjesecima zbog nespavanja.
Ali nema veze, slijedeci vikend konacno nakon 2 mjeseca idem na planinarenje. Ne sjecam se kad sam imao tako dugu pauzu izmedju odlaska na planinu. Znam da cu si tamo napuniti baterije. Logarska dolina. Jedva cekam. Obozavam taj dio svijeta. Sjecam se zadnjeg odlaska tamo. Bilo je to aprila ove godine. Snijega je jos bilo mnogo. Kad smo stigli do Frischaufove kuce, snijeg je bio sve do krova.Idila. Vrijeme prekrasno. Suncano. Jednostavno trebas uzivati, jer drugacije ne ide u takvim okolnostima. Cak i ako nisi raspolozen za uzivanje, povuci cete. Sunce, snijeg i kameni vrhunci svuda oko tebe. Isli smo gore prema Savinjskome sedlu i svaki cas cujes zvuk neke lavine. Prvo cujes zvuk, pa je onda trazis. A kad je na kraju i otkrijes onda je trebas jos i izbjegavati. Nije nista strasno. Male su i spore. Nekako poseban osjecaj je kad taj snijeg prolazi kraj tebe i nosi tu svoju ljepotu i cistocu dolje prema nizini, prema ljudima. Ne znam, sve sto dolazi s neba je cisto a nas svijet je ipak toliko pokvaren i prljav. Ali da ne filozofiram opet. Prolazis kraj i kroz poneku tu manju lavinicu i dodjes do Savinjskoga sedla. A tamo. Raj. Jos lijepse nego dolje. Odmah znas zbog cega bogovi zive na vrhovima. Ostali smo tamo suncati se 2 sata. Jednostavno nam se nije dalo ici dolje. Legli na ruksake i uzivali u tisini sunca i snijega. Sad idemo na drugu strane Logarske. Bio sam i tamo vec. Ali lijepo se ponovno vratiti u raj.
A iz raja u realnost.
Jucer sam se stvarno naradio i kad sam stigao kuci umor me jednostavno srusio u krevet. Ali naravno da sam trebao ici i lijecnicima. Ali konacno je gotovo. Kaze on meni onako odusevljeno "Pa ovo je u redu". A meni bas svejedno jer predugo je sve to trajalo da bi se nekako veselio tome. Trajalo je toliko dugo da odmah od ponedjeljka krecem s novim posjetama lijecnicima. Ali sad na moje redovne kontrole, ali na to cu ici u Zagreb, pa da barem malo razbije monotoniju tih posjeta bolnici, tj. bolnicama. Mislim da ce sve biti u redu, barem imam takav osjecaj. Ali i ako nece, sta se moze...

Inace, cuo sam se s njom prekjucer. Mnogo mi znaci to...

kako sam rodjen gdje to
zasto smo dosli da ovdje zivimo
mogu nauciti bilo sto
ne znajuci nista hocu li biti ponovo

Jucer sam sve dogovorio za bike i nadam se da cu ga u subotu dovesti kuci ako sve bude u redu. Kad sam prije 3 godine kupio ovaj koji sad imam preporodio sam se, koliko mogucnosti, koliko ideja. A i drustvo za voznju nije problem naci, pa su voznje ugodne. Nisu to neke lude voznje pa da gledamo na vrijem, obaramo si neke rekorde i tako to. Ne. Mi odemo ujutro i voznja traje cijeli dan. Malo tu po ovom mom domacem brdovitom kraju pa odemo u Sloveniju pa se tamo vozikamo, skrecemo u sumu, do neke rijeke, jezerca. Pa malo stanemo, popijemo koji bambus ili u zadnje vrijeme jedno odlicno kupinovo vino.
Uglavnom sve polako, opusteno a opet se napravi kojih 100-njak km po zanimljivom terenu. Zato sam se i napalio na ovaj drugi bicikl. Kad sam dosao u trgovinu prvo sam odlucio neke dijelove skinuti i zamijeniti ih drugima pa sam onda neke dijelove dodao gore i na kraju je cijena bila otprilike ista ali je bike poslozen vise onako kako ja zelim.
Nekako u zadnje vrijeme sve cesce razmislja o godisnjem. Imam jos kojih tjedan dana, pa bih zelio otici negdje gdje jos nisam bio. Van Hr, mislim. Kakav prijedlog? Naravno, Low budget!

Bio sam i kod doktora danas, po tko zna koji put u zadnje vrijeme. Kaze on meni "Pa mozda ce i biti u redu". Zamislite. Lijece me mjesec i pol i sad kazu da ce MOZDA biti u redu. Ali sad je konacno bolje, kao danas necemo nista dirati, dodjite za 2 dana da vidimo kakva je situacija.
Da, i sad kad sam izgleda izlijecio tijelo, dusa ostaje bolesna. kako to rijesiti? Kome dati mito da mi to sredi? Kolika je zapravo cijena da mi netko pokrpa dusu? Da, kad bi se dusa mogla transplatirati... ili barem resetirati...
Ipak ne bih pristao na to, ne zelim zaboraviti...

Jos uvijek ne znam koja je moja karta za srecu, karta za moje snove, pa se ne zelim odreci nicega

stojim na uglu
prijepodnevni sat
zicam kartu za srecu
u jednom pravcu

stojim na uglu
siguran sam da znas
karta mi je u dzepu
u jednom pravcu

stojim na uglu
izmedju deset i dva
odlucujem se da ti pisem
u jednom pravcu

stojim na uglu
tako obican dan
sanjam o tome da te nadjem
u jednom pravcu

razmisljam
trazim razlog da ne brinem
odlazim da ti kazem da te volim

stojim na uglu
prijepodnevni sat
zelim pravu kartu za svoje snove
i da me postedis
kada ti kazem da te volim

Dosta je bilo. Ovo je bio zadnji miran, neaktivan vikend. Sve sam bolje lud i lud. Samo na gluposti mislim. Zapravo nisu gluposti nego... ali ne ispada dobro.
Sutra cu u Sloveniju malo u neke pregovore za novi bicikl. Nekako sam ga nemoguce si nagustao, bas sam se zapalio za taj bike. Ako sve dogovorimo, onda cu u subotu valjda po njega. nesto cemo smisliti, ali voznja u subotu pada pa sta god lijecnici rekli. Jer ovako vise nema smila, nigdje se ne krece a ja sve nervozniji. Jos jedan radni tjedan je poceo, nadam se da ce biti kao i proli,sa dosta posla i malo slobodnih trenutaka za misli.

ja poznam svoj put
glavu gore
ja poznam svoj put
mozes li to bolje

Upravo sam se vratio kuci s rodjendana. Ali zasto uprkos svom ugodnom drustrvu tramo ja mslim samo na nju. Ocekujem samo Njen poziv. Nije fer. Ja nju samo volim, nista vise. Mije fer

ponekad je vidim lezeci u snu...
Napisao sam u jednom komentaru da snove treba odsanjati do kraja. Barem ja imam takvo iskusto. Niakd prije nisam imao nocne more. Prvi put sam se probudio vristeci budeci se iz anestezije, posle operacije. Prvo sam mislio da sam sanjao ali su mi ostali u sobi rekli da sam vristao. ja sam mislio da sam sanjao da sanjam teski san. Ali sam se probudio sav mokar od znoja. I od onda sam povremeno sanjao isti san, uvijek se budeci u znoju, i s nekakvim osjecajem da sam vristao. A nekad sam i siguran da sam vristao.
Ali nikad nisam dosanjao san do kraja, nego sam istu scenu sanjao u jednoj noci vise puta. tako dugo dok se nisam probudio. nesto kao repeat. Ali svaki slijedeci put scena je bila sve duza i duza.
Dok se jedne noci nisam probudio sav znojan u sijedecem polozaju. Ali san je dosao do kraja. A i moje nocne more. Nisam ih vise imao. Ali san je bio los, jako los.
Da li je onda bolje zivjeti i buditi se s nocnim morama ili je bolje da prozivljavas i ostvarujes nocne more ali san je miran.
Sjetio sam se toga jer sam proslu noc sanjao los san. Nakon dugo vremena. Nije strasno kao ove o kojima sam pricao ali...



No, ovaj naslov. To nije nocna mora. To je san iz kojeg se ne zelim probuditi...

a ja kradom neprimjetno
zavirujem u sne tvoje
i posmatram da li gledas
moje lice ruke moje

Danas su igrali ovi nasi baletani s Rusima. Cak sam ujutro mislio, pa ajde da pogledam utakmicu ali nije me dugo drzala ta volja. prelijepo je vrijeme da bih ga proveo uz tv gledajuci 22 umisljena lika. Umjesto toga otisao sam na laganu turu biciklom po gradu, onako bez napora. Svako malo me ulovila zelja da skrenem van grada i odvezem se negdje u brdoviti dio, tek toliko da si malo "izgustam". Ali ne, nekako sam pametniji, nisam otisao. ipak jos ne smijem. Pa nekako cu izdzati jos malo. Nadam se samo da cu konacno zalijeciti to sr... . Znam da je sebicno ali nekako bi mi vise odgovaralo da ovaj vikend bude kisoviti jer se onad ne bih zamisljao na nekom vrhu, na nekoj livadi ili biciklom kraj nekog jezerca, rijeke. Nisam bio nigdje vec 5-6 vikenda. Puno previse. Ali ipak mi ovo vrijeme odgovara kad radim, jer ipak je puno lijepse ovako. I lakse. Nekako se bolje osjecam. Da li je to zbog vremena ili zato sto sam razgovarao s njom, ne znam... Zapravo znam... Dani su ipak laksi, vecerima me lovi tuga...
Sutra je novi dan. Sutra je novo sunce. Ili ono staro? Nema veze, glavno da nam svima sija...


ponekad cutim
zapravo se odmaram
cemu da se umaram
propadam

Poceo je radni tjedan. danas je bio lijep dan. od jutra lijepo vrijeme, s vremenom sunca sve vise i vise, sve toplije i toplije, Dosta posla je bilo, to mi odgovara, taman kolimo bih htio svaki dan. Uzitak je bio raditi, svi su dobre volje. I proslo je tako pola dana.
A onda. Ostaje jos poslije podne. To je vec teze, sve vise slobodnog vremena i sve cesce mi misli odlutaju na...A sad me ceka najgori dio. I nekako probati zaspati. A to mi nije nikad lako. Zbog cega mi uvijek umijesto sna ona dodje na oci.
negdje se danas spominjao film "16 grama". Kao toliko tezi ljudska dusa. Ona mi je osim srca ukrala i pola moje duse. Da li mi zbog toga vrijedi manje?
Vec duze vrijeme blizu mog prozora, na gredi od krova, je gnijezdo. Golubovi. Ponekad ih promatram kako se brinu za to. Jedno je uvijek tamo. Mijenjaju se, odlaze po hranu, paze na gnijezdo. Slozni su. Kao dva golupcica...
Lijepo je kad si uz svog golupcica...

Zagrlio sam prvu djevojku
Uzivala je u milovanju
Oblaci su vukli kisu,sve do prozora
Ne gledaj u meni svoga goluba

Cijelo jutro sam u nekom laganom pokretu. Muvam se po gradu, cak sam i u kladionici bio. Ne pratim bas nogomet ali otprilike znam neke odnose snaga pa sam bacio nesto malo para na nekoliko utakmica. A nacelno sam se i dogovorio da za dva tjedna odem na jedno planinarenje. Nisam na Triglavu bio vec 5 godina i nije da me nesto posebno privlaci. Ali u ovom trenutku mi se svidja ideja da odem gore. Cak se i nadam da ce pasti snijeg pa da bude jos zanimljivije, volim skakati po zasnijezenim planinama. Tamo gore je sve jednostavno, nema nikakvih problema, nema svih ovih sranja koja imama ovdje. Ali kazem nacelno, jer ipak bi ja radije taj vikend proveo drugacije... Samo jedno me moze usreciti vise od tih putovanja i izleta. A idealno bi bilo kad bih na planini bio s njom...
Osjecaj kad si na vrhu, samo nebo iznad tebe, a ispod tebe svi problemi, sva sranja...
Ali na vrhu se ne ostaje za stalno. prije ili kasnije se spustas problemima, sranjima...
Kad bi postojao nacin da to sve ostavim gore, da se vratim dole i ostanem sretan kao sto sam bio tamo gore... na boljoj strani neba...


sanjao sam iskreno
bolju stranu neba
bilo je jasno naravno
da sam dio svega

Samo poklusavam nacine kako da mi sve bude lakse, ali nista ne pomaze. Jos jedan vikend, tko zna kako cu ga izdrzati. Ipak mi je lakse kad radim. Istina je da nisam bas koncentriran i onda to sve traje duze nego bi inace trebalo ali i to je bolje nego da sjedim kod kuce.
Vidjet cu kakvo ce sutra biti vrijeme pa cu malo otici biciklom se provozati. Samo da mi ovo sranje sa zdravljem jos ne traje tako beskonacno dugo.
Pa kako da ne mislim na nju? Gdje da nadjem taj prokleti recept?!
Izmislili su tablete za sve moguce i nemoguce, zasto je nema i za ovo?! I ovo boli! Nemam vise snage ni pisati, boli me...

stojim na obali mora
fijuk vjetra sa ogoljelih strana
huka mora bacenog do zala
i pjesma sto place za njom

jer to je rekvijem za moju ljubav
za sve dane i noci
traganje za istinom do koje cemo doci
kada umrem i odem da postanem sluga
nekom drugom sto place za mnom

Nisam citao poeziju vec godinama, zapravo prije kojih godinu dana sam bio na prezentaciji knjige pjesama jednog mog poznanika, rekao sam vec da su vecinom ljubavne pjesme u toj zbirci.
Tko moze napisati najljepsu ljubavnu pjesmu? Onaj tko je najsretniji ili onaj tko ja najtuzniji? Zapravo je mala granica izmedju toga. Napises pjesmu kad si sretan i svidja ti se neizmjerno, obozavas ju, a onda se sve promijeni i ti postanes nesretan a ta ista pjesma u tebi budi totalno drugacije osjecaje.
Tko je zapravo napisao najljepsu ljubavnu pjesmu?

Da li je to Pablo Neruda?

Ove Noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.


Svaki od ovih redaka je mala pjesma, mala mudrost. Svaki od ovih redaka je nova bol...

Ili je to ipak Rainer Maria Rilke

Samoća

Samoća je poput kise,
U veceri iz mora se dize,
Iz ravnica pustih I dalekih stize,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razocarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mrznje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…


"tad dolaze valovi samoce..." Da su barem valovi, valovi odlaze i dolaze a samoca tuga ostaju...

probudio sam se s kisom. Mislio sam nece dugo. Ali ne, nije se dala, padala je sve do podneva. Taman kad sam zavrsio s poslom prestala je kisa. Bio sam mokar totalno. Ujutro sam mislio da ce mi odgovarati kisa. Pogrijesio sam... NIje mi se svidjela, nije me umirila. Misli su mi i dalje lutale u jednom smjeru. U smjeru ...
Nista ne pomaze, ja jos uvijek cekam. Sta cekam? Ha...

Nekao sam poceo svaki dan pred vecer se malo provozati biciklom. Nista posebno, samo onako mali krug po gradu. Previse sam dugo mirovao, bio statican. A i umoran sam, sad vec jako umoran. Da barem mogu jednu noc prespavati da se ne probudim. Prvo tesko zaspim jer... ma nema veze... A onda se i probudim ubrzo pa opet ne mogu zaspati.
Ujutro jedva cekam da odem na posao, a i ne zuri mi se bas natrag kuci kad zavrsim. Nekako ne zelim biti sam sa svojim mislima, sam sa svojom tugom.
Ne znam, vidjet cu kad cu opet pisati, mozda bih trebao prestati na neko vrijeme. ALi kad znam da mi to ne bi pomoglo, znam da cu i dlaje misliti na nju. Zasto sam toliko glup?


Otisao sam daleko do krajnjih granica
More je uzimalo od neba
Na drugoj strani znaci oluje

Vidim da u ovom trenutku 21 blogera pise. Da li se i oni spremaju na posao pa pisu? ili su se vratili?
Jos jedan kisan dan. Vise me ne brine to. Cak mi i odgovara na neki nacin. Noci su mi nekak mirnije zadnjih dana. Budim se samo 2-3 puta po noci, pa izgleda da ide na bolje. Ali dani! Budim se puno vise puta po danu. Budim se iz sjecanja. Mozda s ovom kisom dodje i neki vjetar koji ce otpuhati moju tugu ali ne bih htio da otpuse i moja sjecanja. Previse su lijepa i previse su mi vazna.

jednom u zivotu
dat cu da me zarobi

Al' ne bih zaplak'o
i ne bih poklek'o
i ne bi mi suza niz obraze
pa nek svi odlaze, daleko

Da li je stvarno sramota da muskarac zaplace. Sta zapravo onda on postaje? Zena? Pa zar je sramota biti zena?
Mozda nekome nema smisla ovo sto sam sada napisao, ali meni itekako ima. Ne, nisam ni ja sada zaplakao, nisam zaplakao ni danas, nisam ni jucer ali nije mi zbog toga nista lakse nego sto mi je bilo prekjucer kada su mi suze potekle.
I sta sam onda postao?
Mekusac?
Tetkica?
Pickica?
Neka!
Ali barem znam da sam ziv. Znam da mogu voljeti. Znam da mogu patiti. Znam da sam covjek.
Danas sam se cak i lijepo nasmijao. Poigrao sam se s necakom nakon duzeg vremena. Sama ta njegova djecja razigranost i neopterecenost me opustila na to kratko vrijeme. A to vec dugo nisam osjetio u drustvu odraslih. Puno puta su mi znali reci da se ponasam kao dijete, da nikad necu odrasti. Nikad mi nije to ni smetalo, ali sad sam siguran da je to dobro. Da barem nikad nisam odrastao, mozda nikad ne bih ni patio. Ali opet na drugu stranu onda mozda ne bih nikad ni volio? A to ne bih zelio, ma koliko sad patio, Ipak na kraju ti trenuci srece vrijedili su ove tuge...

"Big boys don't cry" - kakva glupost!!!!!!!!

Nista od Ojstrice ovaj vikend. Na kraju je ipak tako i bolje, jer mislim da se u ovom stanju ne bih mohao suzrzati i ostati kod kuce. A znam da ne smijem jos na neke napore. Ici cemo za kojih mjesec dana. Jos bolje. Bice i snijega nadam se, a volim to. Nema niceg ljepseg od stjenovitih vrhunaca prekrivenih snijegom. Zapravo ima nesto lijepse, tj, netko lijepsi.

tisino mozes li me cuti
ja sam samo tvoje roblje
koje putuje u stanicu bez imena
i mogu videti sto ces uciniti

vrijeme je da idem na posao....

Na pragu tvoga srca, zarobljen sam.
K'o dijete usred mraka, izgubljen i sam.
Mi dvije sjene, daleke, a nikad spojene.
Tvoje laži još mi srce skamene.

Još si ljepša od svake ljepote, kradeš mi sve.
U dušu ja te poznam, a ne znam te.
K'o sreća kroz prste, tako brzo klizneš, i nestaneš.
Sav moj svijet, i sada ostaješ.

Ja neman snage da te ne volim,
Cijela će mladost dok zaboravim.
Ja nemam snage da te ne volim,
Da sebi tebe oprostim...

jos jedan radostan dan...

Opet vrtim film, zadnji razgovor. Sve je to meni i prije bilo jasno, samo nisam to htio prihvatiti. Ipak imamo neki poseban odnos, nekakav neobjasnjiv i to mi puno znaci. Mislim da je danas bila prekretnica. Ipak smo u zadnje vrijeme samo prijatelji kako god ja to tesko prihvatio. Nadam se da ce tako i ostati, da je nisam otjerao svojim glupostima, a pazim ipak da je ne povrijedim. Nekako se ipak osjecam bolje, kao da sam prihvatio to. Ali opet s nekim odmakom, tko zna sta ce vrijeme donijeti, ipak smo puno toga prosli zajedno. Nazalost mnogo losih stvari se u ovom kratkom periodu desilo i meni i njoj. Nadam se da je sve to za nama.
Moram nekako normalno krenuti, evo sutra jos jedanput posteno pokisnem naposlu, pa ce sve biti bolje.
evo pao je i moj prvi smajlic u postu, mozad malo isforsiran ali pocetak je pocetak. Ali muzika koja mi svira je i dalje tuzna,a li neka samo bude, i jas am jos uvijek tuzan...

Na pragu tvoga srca, zarobljen sam.
K'o dijete usred mraka, izgubljen i sam.
Mi dvije sjene, daleke, a nikad spojene.

Opet sam danas bio na groblju poslije razgovora. Nisam toliko cesto odlazio tamo od kad...
Vidjet cu kako ce sutra biti na poslu. Nekako mi vise odgovara kad je vise posla, onda imam manje vremena za crne misli
Opet pisem nepovezano. Pokusavam pisati onecem drugom, onako na silu, ali ne ide i ne ide. Izgleda da ipak pisem srcem a ne glavom. A mozda u tome i je problem, ta moja glava...


bojim se da kazem
zaboravi me
mislim nece li biti glupo
da se naprezem

Sad sam razgovaro s Njom. I jos se gore osjecam. Nemam vise snage za to, mozda je ipak bolje da je zaboravim. Da barem nisam ovako nemocan, da barem mogu negjd eotici. Slijedeci vikend je u planu neki izlet u Kamniske, na Ojstricu mislim da se ide. Bio sam tamo. Sad sam s njom razgovarao o tome i rekao sam joj da ne mislim ici jer ne smijem zbog zdravlja. Ali milsim da cu ipak otici, jer dusa mi je pukla pa nema veze ako pukne i tijelo. Ionako mi je vec dugo vremena svejedno.


Sad sam stvarno odlucio da je necu vise zvati. Nadam se da ce se ona meni javiti jer do kraja je izgubiti ipak ne mogu. Dugo se vec nism napio, mislim da je sad pravo vrijeme za to... Zbog jedne divne plave zene...
Valjda ce naci nekoga tko ce je voliti kao ja...


pravo na ljubav
pravo na radjanje
pravo da budem sto hocu
jednom sam se lozio na tebe
(mir)
mene krase mnoge uspomene
(peace)

možda je uspijem zaboraviti, kaze šumarKA. Ali ja je ne zelim zaboraviti.
Da, tužan je blog, ali tako se i osjecam zadnjih nekoliko mjeseci, pa tako i pišem. Prije mi je najvece zadovoljstvo bilo planinarenje ali sad nemam ni za to više volje kao nekada. Sve se promijenilo, ja sam se promijenio, ona me je promijenila.

U medjuvremenu sam malo otisao voziti se biciklom. Ne bih se jos smio jer nisam jos potpuno zdrav, pa se za sad donekle i uspijem kontrolirati. Opet sam otisao na groblje. Zapalio sam svijecu i plakao, opet plakao zbog sebe. A onda sam prvi put osjetio da i nisam bas sam, jer je i nebo pocelo plakati sa mnom. Lijepo je ponekad biti na kisi, cak umirujuce. Mislim da sam dosao do samog dna, ne znam da li mogu osjecati se jos gore.


imam jednu zelju
da ti tvoja medna usta jos jednom poljubim
pa da se nikada
iz sna ne probudim

jucer sam se pitao koliko jos ima do ocaja. Sad znam odgovor. Vise nema. Osjecam se uzasno, tuzno0, nesretno. Mislim da je vise necu zvati, znam da ce se ona javiti tu i tamo, onda cemo razgovarati jer ipak ne bih mogao podnijeti da se ne cujemo. Previse je volim, previse ovisim o njoj.. Evo cistim sobu kako vec dugo nisam, ali ne pomaze.
Najgora stvar je sto je ona ovdje sa mnom, ali sta to vrijedi kad ja nisam s njom...


ljepota je kao parfem ide za tobom
diskretno a zatim naglo otvara sva vrata
i ostavlja te zbunjenu
jer nitko ne dolazi
jer nitko ne zna da se sama
ne mozes
izvuci

Petak je, vecer. Do ne tako davno sam u ovo vrijeme odlazio van, popio koji bambus, popio vise bambusa, ali sad nemam vise volje za to, uopce vise volje za izlaske, uopce vis volje za nista, osim za...
KOnacno smo se Robi i ja uspjeli naci nekako danas, pa otisli popiti pice. Dogovaramo se za to skoro mjesec dana a i danas smo jedva na kratko nekako uskladili vrijeme. Mislim da je vidio da nesto nije u redu sa mnom, zapravo znam da je vidio jer sam cak i ljudima koji men epoznaju tako dobro nekako cudan. Opet sam se poceo svadjati sa svima. Na poslu mi je jezik ostar, sve po onoj staroj "sto na umu to na drumu". Radim tek tjedan dana a dosta ih je vec osjetilo to. Stvar je u tome da ne govorium nista krivo nego samo govorim ono sto ostali misle.
Uzasno vrijeme je bilo ujutro kad sam odlazio na posao, mislio sam da cu opet biti mokar do koze ali taman se vrijeme smirilo kad sam krenuo na teren. Sreca je bila i to da sam imao malo posla danas pa sam stigao i sve rijesiti kod ovih mojih doktora i jos uvijek dosta rano doci kuci. A onda se opet postavilo pitanje cime zaokupiti misli, kako izdrzati vikend? Rjesenje sam nasao u spremanju sobe, pa hodnika i tako, toga se uvijek nadje. Uh, koliko nepotrebnog sranja imam u sobi, sve treba pobacati..
A sad je idem nazvati pa da vidim kako cu se osjecati..

Pisat cu i dalje...

Ne javlja se, ali to nije nista cudno, vidjet cu kasnije ako ce se javiti.
Namjerno nisam do sada spominjao njeno ime. Sa..a joj je ime.

A dok cekam ako ce se javiti malo cu prolistati one pjesme

Evo nasao sam jednu:


Što reći ženi koju volim?
Što reći ženi koja odlazi?

Riječi, stihovi ne dolaze.
Samo tišina u srcu mome.

Kaže, bilo bi drugačije.
Da ja ne idem sada odavde.

A ja dalje šutke koračam.
Pogled prema crnoj zemlji spuštam.

Na to ona tiho pita:
Da li sam ja nešto kriva?

Ali kako bi mogla ona
Biti prema meni nešto kriva?

Jer kada u nju pogledam,
Samoga sebe tamo ugledam.

Svaki treptak njenog oka,
Otkucaj je bila mojeg srca.

Kroz tamnu šumu put nas vodi,
Idemo li mi k našoj slobodi?

Šutim najbolje što znadem,
Molim Boga nek' sa mnoim ostane.


Ah, slusam neku glupu muziku i razbijam glavu a nista ne pomaze. Kao sto sam vec rekao vise puta ljubav je sranje. Nadam se da se vise nikad necu zaljubiti...


Ponekad je vidim lezeci u snu
kao igru sjene na mom ramenu
Bijela svjetlost iznad povrsine tupih koraka
Koliko jos ima do ocaja

Darovat cu ti plavog goluba
imaj srca kad zakuca na tvoja vrata

opet sam hrabar kako cu joj reci navecer ako se cujemo da ja vise ovako ne mogu, ali se bojim da je onda vise necu cuti a to nikako necu mociu podnijeti. Danas se osjecam posebno lose, najradije bih umro kako se osjecam. Ne znam kao cu izdrzati ovaj vikend... moram negdje otcici jer cu poludjeti, ako vec nisam...

ja ti nudim srecu
kao iluzionist
tamnu stranu grada
govor ulice

Standardna slika. Vecer. Noc. Ja cekam. Mucim se. Hoce li? ili nece? Vec bi se trebao naviknuti, ali ne, ja se ne naviknem, ja se jos uvijek nadam, ja je jos uvijek volim, ja je jos uvijek hocu. evo bas se javila. opet sve izgleda lijepse, samo tih 6 slova i sve se promijeni. kako je zivot zapravo jednostavan, kako sve ovisi o sitnici, o 6 slova.


pa i onda kad to traje
skraceno za tren
dokle ide nase sjecanje

Danas je bilo ok na poslu. Malo posla pa sam bio brzo gotov ali je kisa malo pokvarila sve to. Uspio sam na vrijeme da odem i do doktora, da me jos malo spale, obojaju i ostale gluposti sto mi rade. Stvarno se osjecam kao neki invalid. Tu i tamo pozelim da se je sve zavrsilo drugacije, mozda bih sad bio mirnijijer onda sam ako nista drugo bio sretan. Kazu najvaznije je zdravlje. Ne znam, stvarno ne znam. Onda nisam imao zdravlje ali sam bio sretan, a sad zdravlje se vratilo koliko toliko ali tuga je tu dugo, predugo, stalno...
Sad je ipak lijepo vrijeme pa idem malo prosecem do grada. Ili da idem biciklom? Vidjet cu, nije ni bitno zapravo, sve se svodi na isto...
Ne spominjem nju? To ne znaci da ne mislim na nju. Mislim! Stalno!

bilo jedan bilo dva
bilo tri ili cetiri
ja kazem nema druge
nego da se pricepi
o boze kakva sila
neka bude sto biti mora
doslo vrijeme da se umire

Tek je 23:51. Ne mogu spavati. A i budim se tek u 6:30 pa imam jos vremena da iskoristim za tugovanje , i onako kad legnem u krevet nece biti nista bolje. Bas razmisljam koju pjesmu da si pustim. neku laganu, tuzne ili nekakvu divlju , da me podigne. Ma necu da me podigne, hocu biti tuzan...
Da, hocu biti tuzan, kao da mogu birati. Eh da mogu birati, da sam mogao birati sigurno ne bih sada bio ovdje. atek da mogu nesto promijeniti, samo jednu stvar. Tko zna mozda bih trebao se baciti u ribolov, da ulovim zlatnu ribicu. Ali kakve sam ja srece ja bih ulovio grdobinu.

Kad me vise ne bude
I kad dodu po mene
Ne prepustaj se melankoliji
Idi dalje.